Sretna Nova 2014!

Koncert Miki Solus 14.12.2013. Sheridan's Pub Zagreb

Neki domaći izvođači napreduju tolikom brzinom da ponekad imam dojam da je nešto što sam slušao prije godinu dana s današnje perspektive sasvim drugi autor s kompletno promijenjenim aranžmanima. Takav koncept sigurno vrijedi za Mikija Solusa, koji je u zadnjih godinu dana ubacio u puno veću brzinu. Tu brzinu treba uzeti s rezervom jer mu pjesme nisu pobjegle u punk rock, već naprotiv sve više zvuče kao kvalitetan alternativni pop proizvod. Mikija Solusa sam prije par dana gledao u Klubu i ostao zapanjen prije svega energijom nastupa njegova trija. Kad imate samo trojicu na pozornici od kojih ni jedan ne svira bubnjeve, a cijeli Klub pleše, možete biti sigurni da je izvođač uspio, posebno što između pjesama nema neke priče, već pjesme idu jedna za drugom brzinom kao da ste na koncertu Ramonesa.

Kud bolje prilike za još jednom pogledati Mikija Solusa, neg' u malom klubu gdje kad se skupi dvadesetak ljudi već imate gužvu, i to klub koji njeguje irsku tradiciju, pa uz velike količine piva i ako izvođač da sve od sebe, dobra atmosfera ne može izostati. A te večeri 14. prosinca 2014. se baš to dogodilo. Sama svirka počela je oko 21.30 h i trajala skoro sat i pol, a svi posjetitelji su se smijali, pjevali, plesali i sve što je potrebno da atmosfera uzavre do kraja. Koncert je započeo s pjesmom koja malo po malo postaje kultni hit, pjesma koja se pojavljuje i na kompilaciji „Bistro na rubu šume“; „Mrtav je Johnny“. Nakon tog je krenula (ako se ne varam) „Smrt je romantična“, još jedna nova pjesma koja ima besplatni download na bandcamp stranici Miki Solus i tulum je mogao započeti. Mikiju se mora priznati da bend stvarno zvuči uštiman po pravim standardima, gdje vokal uvijek ima dovoljno mjesta za improvizaciju u pjesmama, dok ritam sekcija, „dva najzgodnija frenda“, to prati bez ikakvih problema. Dosta pjesama odsviranih na koncertu su nove, još nesnimljene pjesme, koje tek trebaju izaći van na novom mini-albumu, negdje u rano proljeće. Mikijevi tekstovi su ono što plijeni i zanimljivo je što je publika cijelo vrijeme slušala i te nove nepoznate tekstove i (ne)ozbiljnost istih. Od branja šljiva u Međimurju preko teta u vrtiću, kao i spominjanje velike većine naše estrade u svojim pjesmama, Miki je uspio u nečemu što rijetki izvođači kod nas usp(i)jevaju, a to je velika iskrenost i cinizam gdje ne doživljava nikog na estradi već ide svojim putem do kraja.

Ne pamtim kad sam zadnji put otišao na ovako zabavan koncert gdje je tih cca sat i pol proteklo tako brzo, a za sam kraj koncerta još jednom je pao „Mrtav je Johnny“. Ako imate priliku, pogledajte Mikija Solusa uživo i ubrzo ćete pjevušiti jednu od pjesama koje ste čuli na tom koncertu. Nemojte samo reći da vas nisam upozorio!

Besplatni download svih pjesama grupe Miki Solus:
http://mikisolus.bandcamp.com/

Svemir – Svemir [2012]

Jebote, koji album! Da, to su bile prve misli nakon preslušavanja albuma Svemir. Kako je u ovoj našoj jadnoj državi sve što se radi iskreno i s guštom, bez razmišljanja o nekakvoj zaradi, na priličnoj margini, tako je i ovaj album nekako imam dojam, samo prošao kroz ruke onih koji odlučuju hoće li se nešto ili neće vrtiti na određenoj radio postaji. A to je stvarno velika šteta. Hrvatska dugo nije imala ovako dobru pop ploču, a osobno je smatram najboljim domaćim uratkom u 2012. godini.

Svemir je grupa koja se vrti oko Zvonke Obajdin, alfe i omege koja piše kompletnu glazbu i stihove, svira gitaru, klavir, udaraljke i pjeva sve numere. I to kako pjeva, o tome bi se tek mogla napisati posebna studija. Zadnji dobar ženski vokal mi je bio onaj pjevačice Jinx-a, Yaye  Bastajić (danas Ivaniš), a ovo kako to radi Zvonka je bar za klasu jače, pa su emocije u vokalu toliko izražene da bi se mogle rezati nožem. Ostatak ekipe koji svira ovaj album, a jednako su na visini zadatka su: Robert Kanizsai (gitara i bas); Matko Boršić (bubnjevi); Vedran E. Mavrović (usna harmonika).

Koliko mi je poznato neke od ovih pjesama su dosta odležale, tako da su se kao dobro staro vino vratile s tako genijalnim aranžmanima, gdje se najviše osjeti igra između Zvonke i Robija na ritam i solo gitari. Kažu da je nogomet sport koji što ga igraš jednostavnije, to je bolje, ja vjerujem da je tako i s rokenrolom, što se definitivno dogodilo i na ovom albumu.

„Prašina“, pjesma koja otvara ovaj album, odmah u glavu pokazuje kako će zvučati Svemir, s predivnom kombinacijom akustične gitare i usne harmonike, i naravno Zvonkim vokalom. Imam dojam da će mi ova pjesma, kako ću stariti,  po tekstu sve više i više sjedati. Kao da sami priznajete da niste više mladi i ne možete sve ono što ste mogli nekad.

„Slatke besmislice“, predivna balada o finim malim stvarima koje ponekad znače puno više od velikih, i vrlo često nebitnih, stvari. A mišljenja sam da je velika većina života baš u tim  sitnim stvarima. Tko je probao, znat će o čemu pričam.

Jako dobar blues „Zimska pjesma“ je ona gdje Zvonkin glas pokazuje i onu drugu, grubu, točnije gnjevnu stranu. Kao da sama sebi kaže, strah me što će se sutra dogoditi, možda ćeš se razočarati u meni, ali zato sam danas ona prava ja.

„Blaženo Jutro“ sam doživio kao nastavak pjesme „Slatke besmislice“ s uvodnom atmosferom idiličnog zimskom jutra, ali čim otvoriš oči, pitaš se kud vodi tvoj život, brak, kao da nedostaju sve one „slatke besmislice“ od ranije.

Uvodni dio pjesme „Sava“ odsviran je sa jakom distorzijom na gitari, i pokazuje da Svemir može biti prilično žestok kad to poželi. Pjesma opisuje tok misli i propitkivanje auto destrukcije, točnije volimo li stvari kad ih izgubimo i/ili kad nam postanu nedostižne. Svatko od nas bar jednom je to prošao, a tekst je to jako lijepo prenio u emociju pjesme.Volim pjesme koje uspiju ocrtati jedan segment grada, u ovom slučaju Zagreba i njegovog nasipa na Savi, toliko točno da slušatelj, neovisno o tome prošetao ili ne tim nasipom, može osjetiti njegovu dušu. Makar ovo nije pjesma o nasipu, te slike nasipa mi se prilično urežu dok je slušam, posebno prvu strofu.

Ista ta slika mi se javlja i u duetu „Isprano i plavo“. To je pjesma koja me je do kraja rasturila. Prvi dio pjesme lagan, a vokal Nikole Brkljačića, koji gostuje u pjesmi ima boju koja se idealno nadopunjava sa Zvonkinim, kao Sonny i Cher u „I got you babe“, ali je srčanost u interpretaciji puno više na zagrebačkoj strani. Poslije polagane kitice brži refren i to na engleskom, gdje me jedan sitan detalj o tigrastim hlačama posebno nasmijao. Refren vas tjera da pjevate zajedno sa Svemirom i skačete po sobi dva metra u zrak (bar ja to radim!). A kad na kraju pjesme pjevačica kaže da će ući u Savu i vi poželite poći za njom. Siguran koncertni hit! 

„Ljepota pobjeđuje sve“, najžešća numera na albumu, tekstualno prilično minimalistička, a kad pjesma dodje do dijela gdje se spominje „vrijeme koje te mijenja, tuga, bijes“ kao da čujem i vidim Milana Mladenovića. Nisam siguran da itko drugi ima baš takve asocijacije za ovu pjesmu, a i pjesma nema s tim veze, kao ni sluša li itko u Svemiru uopće EKV, ipak su to samo moje „pomaknute“ misli.

Još jedna mrak balada, „Stvari koje ne govorim“, kao rasplet trilogije koja započinje pjesmama „Slatke besmislice“ i „Blaženo jutro“, u kojoj kaže „stvari koje me za tebe vežu su stvari koje nikad ne govorim“, gdje klavir kao da jeca zajedno s vokalom, a glavni junaci se pitaju što će biti s njima. Pjesma priličnog sjetnog karaktera gdje pred kraj dolazi malo brža vesela dionica, kao nada da će sve biti bolje, ali već par sekundi kasnije sve se vraća u baladu i tugu koja prati pjesmu.

Još jedan, po meni veliki koncertni hit, „Ne pitam te za istinu“, je ona pjesma s albuma koju bih izdvojio i pustio nekom da me pita „e, ajd mi pusti nešto s prvog albuma grupe Svemir, nisam još ništa čuo od njih“. Instrumenti se tako lijepo muzikalno isprepliću kao da slušam Reedovu „Walk on the wild side“. Gitare koje krenu, tjeraju vas na pozitivu, posebno solo gitara (Robi, svaka čast!). Stihovi „ponekad sam tužna, ponekad sam ljuta“ precizno bi mogle opisati kako ovu pjesmu, tako i cijeli album.

Kao bonus albumu je pjesma „Blessed morning“ jednostavno rečeno, prepjev pjesme „Blaženo jutro“. Obzirom da je cijeli album na hrvatskom, ovo je neobično interesantan dodatak na engleskom.

Cijeli album kao da kronološki priča priču o kraju jedne, nekad sretne ljubavne priče, koja kako prolazi vrijeme, a tako i pjesme na albumu, odlazi na tužniju i tamniju stranu, s istina ponekim  trenucima sreće, gdje ljubav na kraju ipak ne pobjeđuje, a krasan epilog cijelom albumu je pjesma „Ne sjećam se kiše“ koja se nalazi na kompilaciji „Bistro na rubu šume, vol. 1“.

Projekt „Bistro na rubu šume“, kompilacije regionalnih bendova, ponajviše akustičnih, čiji je Zvonka jedan od inicijatora, obuhvaća hrpu dobrih pjesama i izvođača, a Svemirova „Ne sjećam se kiše“, je najbolji mogući put kojim bend treba nastaviti. Mogu se samo pitati zašto se nije našla na prvom albumu, a prva misao je da bi „pojela“ cijeli album, pa je možda i bolje da je ovako.

A što za kraj? Ništa previše, samo svi vi koji čitate ovo, dajte si truda i poslušajte album Svemir.  Možete ga naći na bandcamp stranici, gdje se sve pjesme mogu besplatno poslušati i downloadati, što posebno preporučam, jer ovo je jedan od onih albuma koji svatko tko drži do kvalitetne glazbe, mora imati u svojoj kolekciji. Kao i u slučaju Zvonimira Varge, tako i kod grupe Svemir, još mi nikako nije jasno kako im mediji, ne poklanjaju skoro nikakvu pažnju, te ih se ne može vidjeti na televiziji, nti čuti na radiju.

Imamo u najmanju ruku obećavajuće nove izvođače, koji su posebni i prije svega svoji, rade glazbu koju vole i uživaju u tome. Nada(j)m(o) se da će inercija bar malo biti na njihovoj strani.

Besplatni download svih pjesama grupe Svemir:
http://svemir.bandcamp.com/

Besplatni download Bistro na rubu šume:
http://bistronarubusume.bandcamp.com/

Zvonimir Varga - Promocija albuma Buđenja

Ukratko: Promocija albuma je 12. 10. u 21h u Jutru (Teslina 9, ZG)

Udugo: Zvonimir Varga ili ti ga balad-majstor ponovno se vraća u Jutro. Iako neke pjesme sa albuma ''Buđenja'' postoje već duže vrijeme, svjetlo dana ugledale su tek ovo ljeto. Zvonimir se osim svojih albuma bavi i snimanjem glazbe za kazališne predstave a u opusu mu se nalazi i knjiga pjesama. Autor je bez dlake na jeziku, no u tekstovima ne proziva nikoga već uglavnom pjeva o ljubavi i osjećajima, i to često o onima koji ga i samog okupiraju. Određenu količinu albuma moći ćete kupiti po vrlo povoljnoj cijeni, no ukoliko se želite dokopati svog primjerka, bolje je da dođete na vrijeme.

JUTRO

Nikole Tesle 9, 10000 Zagreb, Croatia

View Map · Get Directions

Zvonimir Varga – Buđenja [2013]

Ajmooooo! Legendarni poklik Zdravka Mamića, koji bi mu, da ga je na vrijeme patentirao, donio možda i neku kintu sa strane, u ovom slučaju se odnosi na (relativno) mladog zagrebačkog kantautora Zvonimira Vargu i njegov posljednji studijski uradak. Prilično samozatajan, iza sebe ima već 8 albuma, uključivši album instrumentala, knjigu  pjesama i dva albuma za kazališne predstave. Samim opusom albuma je premašio puno veća imena na našoj sceni, tako da mi nikako jasno kako još nije uspio doći do šireg kruga publike. Kod izvođača kao Varga na prvu imate osjećaj da je to što radi  iskreno, bez ikakvog fejka, podmetanja noge, podilaženja bilo kome, osim samom sebi.

Album otvara vesela „Sretan“ koja najavljuje da će album naginjati na dursku stranu, što je svojevrstan pomak u odnosu na ranije uratke, koji su u globalu bili prilično molski. Gitara je u prvom planu, s veselim mjenjanjem akorda, podsjećajući na neko ljepše i sretnije vrijeme... Onaj uvodni „Ajmoooo!“ može se odnositi i na „Moj Dinamo“, pjesmu sjetnije atmosfere, koja meni osobno dočarava 1982. godinu i  Zagreb koji diše za klub iz Maksimira. Sama pjesma može nekome tko i nije dinamovac, u prenesenom značenju, predstavljati osobni mir i pobjedu. Pjesma je nastala dosta prije, tako da je neobično s vremenske linije što nije našla mjesto na jednom od ranijih Varginih albuma. „O, da!“ ima pravi ugođaj ljeta i vraća sunce i more, ljubav. Jedna je to od onih pjesama uz koju poželite da vam zasja sunce,  da pobjegnete van grada, stavite mrežu između dva drveta i uživate u debeloj hladovini. S vama vaša draga, zajedno uživate u trenutku, a zatim shvatite da je sve to lijep san! Album kao da je rađen da po rasporedu pjesama bude objavljen na vinilu, gdje bi A stranu završila balada valcer ritma „Ona može“. Balade su definitivno Vargino najjače oružje, s predivnim završetkom:

„I ne brini ništa za sutra, sutra je već u Božjoj kontroli, okreni se na drugi bok i znaj da te volim.“

Naredna „Sve što sam bio“, gdje je veliki dio glazbe posuđeni „O, bella ciao“, pjesma je o životu i njegovim radostima i frustracijama, gdje Zvonimir proispituje što je bio nekad, a što je danas. Slušajući ovu pjesmu, misli vam se vrte kroz glavu, kao da imate pred sobom svoj život koji putuje kroz filmsku traku. Vi cijelu priču promatrate sa strane i bez obzira na pogreške koje ste napravili, kažete sami sebi, „jebi ga, kaj je tu je!“. Pjesma „Bliže“ kao da se nadovezuje na prethodnu „Sve što sam bio“, ali ovdje Zvonimir kao da vidi svjetlo na kraju tunela tražeći svoju Beatrice. Definitivno čovjek mora proći mnoge ljubavne frustracije da bi shvatio što želi od ljubavi i kako prepoznati onu pravu. Azrina „Uvijek Ista Priča“ mi je s glazbene strane naravno, zbog efekta na vokalu, bila prva asocijacija nakon slušanja „Rekli su mi“, ali ovo je jedina pjesma na albumu s kojom sam imao problema, jer mi je Zvonkov vokal dosta mutan, tako da sam se morao naprezati da razumijem tekst. Ukratko pjesma o čekanju one prave, koja će jednom, ako čekamo, i doći. Patnja koju čovjek prolazi, dok traži onu pravu, Varga opisuje kao netko tko je prošao puno toga i nikako da dođe na zelenu granu, dok su ljudi sa strane puni savjeta, od kojih u glavi u isto vrijeme čujete 1000 glasova. Jednostavno želite pobjeći od svega, samo da ugledate onu koju cijeli život tražite. Zadnja stvar na albumu, „Živjele tajne“, ima prilično mračan ugođaj, priča o kraju jedne ljubavi, a u cijelu priču je upleten i najbolji prijatelj. Pametnome dosta da shvati o čemu je pjesma.

Što reći, Zvonimir Varga napravio  je još jedno malo remek-djelo pjesama intimnog ugođaja u kojima je (opet!) ogolio svoju dušu i predao vam je na tanjuru. Iskrenost i energija koja izvire iz ovog kantautora je zbilja nešto posebno, a paralele se mogu vući sa Dylanom, Youngom, Springsteenom, Caveom, Arsenom, Balaševićem, slobodno nadopunite niz. Mada je od svakog od tih autora uzeo ponešto (po emocijama i senzibilitetu najviše od Balaševića), Varga je poseban, skroman dečko koji uživa u interpretaciji svojih pjesama. Minimalizam instrumenata (koristi ponajviše gitaru i klavir) daje pjesmama emociju,  iskrenost i lako pamtljivu melodiju, koja vas odmah na prvu opija i ostaje. Jedina mana albuma je kratkoća trajanja istog (nešto ispod 30 minuta), ali obzirom da je ovo Vargin treći album u tekućoj godini, to se lako može i oprostiti.

Zvonimir Varga je jedno od onih imena koja ima ne samo budućnost, već i sadašnjost na cijelom prostoru ex-yu, a osobno se čudim kako već nije našao put do šireg kruga ljudi, posebno što su svi njegovi albumi nabijeni energijom pojedinca koji sebe daje do kraja bez imalo straha i srama. 

Za pohvalu je što su svi albumi Zvonimira Varge besplatni za download: 
http://zvonimirvarga.bandcamp.com/.