Friday, September 6, 2013

Zvonimir Varga – Buđenja [2013]




Ajmooooo! Legendarni poklik Zdravka Mamića, koji bi mu, da ga je na vrijeme patentirao, donio možda i neku kintu sa strane, u ovom slučaju se odnosi na (relativno) mladog zagrebačkog kantautora Zvonimira Vargu i njegov posljednji studijski uradak. Prilično samozatajan, iza sebe ima već 8 albuma, uključivši album instrumentala, knjigu  pjesama i dva albuma za kazališne predstave. Samim opusom albuma je premašio puno veća imena na našoj sceni, tako da mi nikako jasno kako još nije uspio doći do šireg kruga publike. Kod izvođača kao Varga na prvu imate osjećaj da je to što radi  iskreno, bez ikakvog fejka, podmetanja noge, podilaženja bilo kome, osim samom sebi.
Album otvara vesela „Sretan“ koja najavljuje da će album naginjati na dursku stranu, što je svojevrstan pomak u odnosu na ranije uratke, koji su u globalu bili prilično molski. Gitara je u prvom planu, s veselim mjenjanjem akorda, podsjećajući na neko ljepše i sretnije vrijeme... Onaj uvodni „Ajmoooo!“ može se odnositi i na „Moj Dinamo“, pjesmu sjetnije atmosfere, koja meni osobno dočarava 1982. godinu i  Zagreb koji diše za klub iz Maksimira. Sama pjesma može nekome tko i nije dinamovac, u prenesenom značenju, predstavljati osobni mir i pobjedu. Pjesma je nastala dosta prije, tako da je neobično s vremenske linije što nije našla mjesto na jednom od ranijih Varginih albuma. „O, da!“ ima pravi ugođaj ljeta i vraća sunce i more, ljubav. Jedna je to od onih pjesama uz koju poželite da vam zasja sunce,  da pobjegnete van grada, stavite mrežu između dva drveta i uživate u debeloj hladovini. S vama vaša draga, zajedno uživate u trenutku, a zatim shvatite da je sve to lijep san! Album kao da je rađen da po rasporedu pjesama bude objavljen na vinilu, gdje bi A stranu završila balada valcer ritma „Ona može“. Balade su definitivno Vargino najjače oružje, s predivnim završetkom:
„I ne brini ništa za sutra, sutra je već u Božjoj kontroli, okreni se na drugi bok i znaj da te volim.“
Naredna „Sve što sam bio“, gdje je veliki dio glazbe posuđeni „O, bella ciao“, pjesma je o životu i njegovim radostima i frustracijama, gdje Zvonimir proispituje što je bio nekad, a što je danas. Slušajući ovu pjesmu, misli vam se vrte kroz glavu, kao da imate pred sobom svoj život koji putuje kroz filmsku traku. Vi cijelu priču promatrate sa strane i bez obzira na pogreške koje ste napravili, kažete sami sebi, „jebi ga, kaj je tu je!“. Pjesma „Bliže“ kao da se nadovezuje na prethodnu „Sve što sam bio“, ali ovdje Zvonimir kao da vidi svjetlo na kraju tunela tražeći svoju Beatrice. Definitivno čovjek mora proći mnoge ljubavne frustracije da bi shvatio što želi od ljubavi i kako prepoznati onu pravu. Azrina „Uvijek Ista Priča“ mi je s glazbene strane naravno, zbog efekta na vokalu, bila prva asocijacija nakon slušanja „Rekli su mi“, ali ovo je jedina pjesma na albumu s kojom sam imao problema, jer mi je Zvonkov vokal dosta mutan, tako da sam se morao naprezati da razumijem tekst. Ukratko pjesma o čekanju one prave, koja će jednom, ako čekamo, i doći. Patnja koju čovjek prolazi, dok traži onu pravu, Varga opisuje kao netko tko je prošao puno toga i nikako da dođe na zelenu granu, dok su ljudi sa strane puni savjeta, od kojih u glavi u isto vrijeme čujete 1000 glasova. Jednostavno želite pobjeći od svega, samo da ugledate onu koju cijeli život tražite. Zadnja stvar na albumu, „Živjele tajne“, ima prilično mračan ugođaj, priča o kraju jedne ljubavi, a u cijelu priču je upleten i najbolji prijatelj. Pametnome dosta da shvati o čemu je pjesma.
Što reći, Zvonimir Varga napravio  je još jedno malo remek-djelo pjesama intimnog ugođaja u kojima je (opet!) ogolio svoju dušu i predao vam je na tanjuru. Iskrenost i energija koja izvire iz ovog kantautora je zbilja nešto posebno, a paralele se mogu vući sa Dylanom, Youngom, Springsteenom, Caveom, Arsenom, Balaševićem, slobodno nadopunite niz. Mada je od svakog od tih autora uzeo ponešto (po emocijama i senzibilitetu najviše od Balaševića), Varga je poseban, skroman dečko koji uživa u interpretaciji svojih pjesama. Minimalizam instrumenata (koristi ponajviše gitaru i klavir) daje pjesmama emociju,  iskrenost i lako pamtljivu melodiju, koja vas odmah na prvu opija i ostaje. Jedina mana albuma je kratkoća trajanja istog (nešto ispod 30 minuta), ali obzirom da je ovo Vargin treći album u tekućoj godini, to se lako može i oprostiti.
Zvonimir Varga je jedno od onih imena koja ima ne samo budućnost, već i sadašnjost na cijelom prostoru ex-yu, a osobno se čudim kako već nije našao put do šireg kruga ljudi, posebno što su svi njegovi albumi nabijeni energijom pojedinca koji sebe daje do kraja bez imalo straha i srama. 

Za pohvalu je što su svi albumi Zvonimira Varge besplatni za download: 
http://zvonimirvarga.bandcamp.com/.