Ajmooooo! Legendarni poklik
Zdravka Mamića, koji bi mu, da ga je na vrijeme patentirao, donio možda i neku
kintu sa strane, u ovom slučaju se odnosi na (relativno) mladog zagrebačkog
kantautora Zvonimira Vargu i njegov posljednji studijski uradak. Prilično
samozatajan, iza sebe ima već 8 albuma, uključivši album instrumentala, knjigu pjesama i dva albuma za kazališne predstave.
Samim opusom albuma je premašio puno veća imena na našoj sceni, tako da mi
nikako jasno kako još nije uspio doći do šireg kruga publike. Kod izvođača kao
Varga na prvu imate osjećaj da je to što radi iskreno, bez ikakvog fejka, podmetanja noge,
podilaženja bilo kome, osim samom sebi.
Album otvara vesela „Sretan“ koja
najavljuje da će album naginjati na dursku stranu, što je svojevrstan pomak u
odnosu na ranije uratke, koji su u globalu bili prilično molski. Gitara je u
prvom planu, s veselim mjenjanjem akorda, podsjećajući na neko ljepše i
sretnije vrijeme... Onaj uvodni „Ajmoooo!“ može se odnositi i na „Moj Dinamo“,
pjesmu sjetnije atmosfere, koja meni osobno dočarava 1982. godinu i Zagreb koji diše za klub iz Maksimira. Sama
pjesma može nekome tko i nije dinamovac, u prenesenom značenju, predstavljati
osobni mir i pobjedu. Pjesma je nastala dosta prije, tako da je neobično s
vremenske linije što nije našla mjesto na jednom od ranijih Varginih albuma.
„O, da!“ ima pravi ugođaj ljeta i vraća sunce i more, ljubav. Jedna je to od
onih pjesama uz koju poželite da vam zasja sunce, da pobjegnete van grada, stavite mrežu između
dva drveta i uživate u debeloj hladovini. S vama vaša draga, zajedno uživate u
trenutku, a zatim shvatite da je sve to lijep san! Album kao da je rađen da po
rasporedu pjesama bude objavljen na vinilu, gdje bi A stranu završila balada
valcer ritma „Ona može“. Balade su definitivno Vargino najjače oružje, s
predivnim završetkom:
„I ne brini ništa za sutra, sutra je već u Božjoj kontroli,
okreni se na drugi bok i znaj da te volim.“
Naredna „Sve što sam bio“, gdje
je veliki dio glazbe posuđeni „O, bella ciao“, pjesma je o životu i njegovim
radostima i frustracijama, gdje Zvonimir proispituje što je bio nekad, a što je
danas. Slušajući ovu pjesmu, misli vam se vrte kroz glavu, kao da imate pred
sobom svoj život koji putuje kroz filmsku traku. Vi cijelu priču promatrate sa
strane i bez obzira na pogreške koje ste napravili, kažete sami sebi, „jebi ga,
kaj je tu je!“. Pjesma „Bliže“ kao da se nadovezuje na prethodnu „Sve što sam
bio“, ali ovdje Zvonimir kao da vidi svjetlo na kraju tunela tražeći svoju
Beatrice. Definitivno čovjek mora proći mnoge ljubavne frustracije da bi
shvatio što želi od ljubavi i kako prepoznati onu pravu. Azrina „Uvijek Ista
Priča“ mi je s glazbene strane naravno, zbog efekta na vokalu, bila prva
asocijacija nakon slušanja „Rekli su mi“, ali ovo je jedina pjesma na albumu s
kojom sam imao problema, jer mi je Zvonkov vokal dosta mutan, tako da sam se
morao naprezati da razumijem tekst. Ukratko pjesma o čekanju one prave, koja će
jednom, ako čekamo, i doći. Patnja koju čovjek prolazi, dok traži onu pravu,
Varga opisuje kao netko tko je prošao puno toga i nikako da dođe na zelenu
granu, dok su ljudi sa strane puni savjeta, od kojih u glavi u isto vrijeme
čujete 1000 glasova. Jednostavno želite pobjeći od svega, samo da ugledate onu
koju cijeli život tražite. Zadnja stvar na albumu, „Živjele tajne“, ima
prilično mračan ugođaj, priča o kraju jedne ljubavi, a u cijelu priču je
upleten i najbolji prijatelj. Pametnome dosta da shvati o čemu je pjesma.
Što reći, Zvonimir Varga
napravio je još jedno malo remek-djelo
pjesama intimnog ugođaja u kojima je (opet!) ogolio svoju dušu i predao vam je
na tanjuru. Iskrenost i energija koja izvire iz ovog kantautora je zbilja nešto
posebno, a paralele se mogu vući sa Dylanom, Youngom, Springsteenom, Caveom, Arsenom,
Balaševićem, slobodno nadopunite niz. Mada je od svakog od tih autora uzeo
ponešto (po emocijama i senzibilitetu najviše od Balaševića), Varga je poseban,
skroman dečko koji uživa u interpretaciji svojih pjesama. Minimalizam
instrumenata (koristi ponajviše gitaru i klavir) daje pjesmama emociju, iskrenost i lako pamtljivu melodiju, koja vas
odmah na prvu opija i ostaje. Jedina mana albuma je kratkoća trajanja istog
(nešto ispod 30 minuta), ali obzirom da je ovo Vargin treći album u tekućoj
godini, to se lako može i oprostiti.
Zvonimir Varga je jedno od onih
imena koja ima ne samo budućnost, već i sadašnjost na cijelom prostoru ex-yu, a
osobno se čudim kako već nije našao put do šireg kruga ljudi, posebno što su
svi njegovi albumi nabijeni energijom pojedinca koji sebe daje do kraja bez
imalo straha i srama.
Za pohvalu je što su svi albumi Zvonimira Varge besplatni za download:
http://zvonimirvarga.bandcamp.com/.
